Pismo Čitateljice za VKladusa.COM: Gdje sam to pogriješila, ja kao roditelj, ja kao odgojitelj?
Majka sam troje odrasle djece. Prvo sam odgajala za vrijeme Titove partije. Ja sam radila u Agrokomercu, a dijete je čuvala svekrva. Jutro bi djeci započelo šnitom kruha, margarina i pekmeza od šljiva, a nena bi ih spremila za školu. Bila sam bez briga pa je i moja kćer imala sretno djetinjstvo iz kojeg pamti i Štrumfove, i Baltazara i prvu Kinder-Ladu.
Pamti i školske dane, dinare, slatku kiflu od Anđe, svoju prvu šećernu vunu, Sunicu. Moja prva kćer je imala lijepo djetinjstvo.
Možda i najljepše.
Njeni prvi gimnazijski dani, prva jedinica kod Vese, prvi dečko, poljubac, prvi razgovor o sexu, svi njeni Teenovi, Okejevi preko kojih sam preskakala po kući, tada su se činili kao vrh svih problema.
Moje drugo dijete je rođeno u vrijeme Olimpijade u Sarajevu. Bila je zima, oštrija nego ikad. Rođen je u lijepo i bezbrižno vrijeme, odrastao negdje na pola puta između komunističkih zaostataka i napredne tehnologije. Bio je sretno dijete.
Opet je nena čuvala unučad i pokazala se istinitom ona narodna “gdje čeljad nisu bijesna kuća nije tijesna”. Koliko puta sam gledala da su se međusobno potukli, razbili nosove i brade jedno drugome, te nenu doveli na rub suza .. Pamtim svakodnevne dječje nestašluke na školskom igralištu, prvu Milka čokoladu iz Njemačke, prvi BMX, bezbroj izgrađenih logora po šumi…
Tu negdje sam i ja počela gubiti živce sa samom sobom, a i problemi su dobivali neki drugi oblik – otkazi u Agrokomercu, nenina bolest, polazak djece u srednje škole, treće dijete…
Sada djecu dijelim na “ono dvoje” i onu najmlađu. Danas su mojih prvih dvoje djece odrasli ljudi, koji su završili škole, fakultete, ali još uvijek pamte Radu Končara, okus Kinder-Lade na jeziku, znaju napamet sve fore iz Štrumfova, još se sjećaju svojih prvih izlazaka, dok sam ja sa strepnjom očekivala njihov povratak kući.
Ona najmlađa se rodila kad su se ratni oblaci polako počeli nadvijati nad mojom zemljom.
Rodila se u vrijeme kada je rađati bilo najgore i kada je najteže djetetu bilo biti dijete. Svoje prve korake napravila je na tuđoj zemlji, pa iz najranijeg djetinjstva pamti bombe po Kladuši i zvukove opće opasnosti.
Sada je maturantica u školi iz koje će kao najljepše sjećanje ponijeti 105 neopravdanih sati, apsolutno neznanje iz matematike, bezbroj pijanih noći po kladuškim nazovi-kafićima, bezgraničnu dozu nepoštivanja profesora, relativno nepoznavanje opće kulture koja se manifestira kroz nerad, neposluh i nezainteresiranost za sve osim za najnovije lacostice.
Sada roditelj uz sve ostale strepnje ima nemoguću misiju- odgojiti dijete tako da što dulje ostane dijete.
Kako se roditelj može naviknuti da svakodnevno strahuje od toga hoće li se mu se dijete neozlijeđeno vratiti svome domu, da neće pokleknuti pod utjecajem društva i pasti u ralje poroka poput droge, alkohola, maloljetničkog seksa… Kako naučiti djecu da uživaju i cijene male stvari, da čuvaju svoje djetinjstvo i ne žure kako bi prerano stigli u svijet odraslih?
Gdje sam to pogriješila i jesam li uopće?
Gdje su nestali štrumfovi, ET, BMX, marte?
Vrijeme me pregazilo, a da se ni snašla nisam…
(VKladusa.COM)
Loading ...
Prije svega, prelijep tekst ali i tuzan. Nije vas vrijeme pregazilo niti ista tome slicno. Jednostavno, danas je tako. Ja sam generacija ZOI 84, dobro se sjecam velikih snita kruha kada mama zovne sa balkona i samo uletim u kucu po snitu i po citav dan vani do navecer. Sjecam se da nisam znala ni jednu psovku niti se tada psovalo, niti je to bilo lijepo. Danas je to moderno i cak stovise simpaticno. Nismo gledali DM, niti smo znali ista od narodnjaka jer smo bili djeca i igrali lastike ispred zgrade. Nismo imali idola polugolih na tv-u, niti smo smjeli tako nesto da gledamo. U Americi su klinci ranije odrastali ali kod nas nije bilo tako sve do poslijeratnih generacija. Danas se djeca ne igraju vise jer ni ne znaju kako da se igraju. Da ih pitate koliko igara znaju znali bi samo nabrojati kompjuterske igrice
. Zelja nasih ljudi iz male sredine da se modernizujemo i budemo kao “svi na zapadu” je dovela do toga da imamo generacije ovisnika o internetu, nocnim izlascima, turbo folku, neukusnom odijevanju i preranim sexualnim odnosima. Definitivno je takvo vrijeme doslo, ali opet nisu djeca kriva, neke stvari su se mogle izbjeci. Djeca na selu se razlikuju od djece iz grada, jer djeca na selu se i dalje igraju u prirodi a nasa vise po klubovima jer su im klubovi pred nosom, i jer prvi ti klubovi dopustaju maloljetnicima da borave u njima a i da konzumiraju alkohol. E to je cinjenica. Druga stvar je da se izgubio odnos profesor-ucenik, nekada je bilo “biti profesor, nastavnik” nesto uzviseno, prosvjetnih radnika se bojalo, postovalo a danas su na istom nivou kao i sami ucenici. Prije svega samo kada se pogleda ko sve zavrsava fakultete i na koji nacin, onda i ne cudi cinjenica da se i djeca tako ponasaju prema njima. Danas svako moze biti prosvjetni radnik. Danas je sve izgubilo vrijednost.
Glasaj za komentar:
1 
0
Svaka generacija zali za svojim “starim dobrim vremenima”. Samo zato sto ste emocionalno vezani za ta vremena ne znaci da su objektivno bila bolja nego ova. Sto se tice ovog komentara odnos “profesor-ucenik” pogledajte oko sebe sta su nam donijeli ti skolovani. Nase skolstvo je bilo dobro? 50 godina nakon drugog svjetskog rata dosli smo do najkrvolocnijih generacija ikad. Mozemo kriviti samo skolstvo i roditeljstvo starijih generacija. na nama je da pokusamo utuviti nove vrijednosti u glave nove generacije. Ako predstavimo nasa iskustva kao “pozitivna” lako je predvidjeti sta ce se desiti za pedesetak godina. Ako se fokusirate na pozitivne stvari iz proslosti u pravu ste. Bili ste mladji, i nostalgija koju imate je za proslim vremenima.Dok god budemo zivjeli u proslosti izbjegavacemo da se suocimo sa sadasnjosti i necemo imati vremena da mislimo o buducnosti.
Glasaj za komentar:
0 
0